Scroll Top
SNAŽNE RUKE LUKE PLOČE – INTERVJU S OLGOM PINTAR
1
Razgovarali smo s Olgom Pintar, zaposlenicom Luke Ploče, koja nakon 42 godine radnog staža u Luci, u dogledno vrijeme odlazi u mirovinu. Ova majka dvije kćeri i baka jednoj unučici mlađim generacijama žena poručuje kako su u poslu komunikacija i poštovanje ključ, a na kraju dana se svaki rad isplati.

U Luci Ploče ste proveli nevjerojatne 42 godine, kako biste Vi to saželi, opisali? To je jako dugo razdoblje, gotovo cijeli radni vijek ste u Odjelu ljudskih potencijala Luke Ploče.

Puno je to godina, ali kad se sad toga prisjećam čini mi se da je zapravo jako brzo pošlo. Svega se sjećam, od prvog dolaska, svih detalja, sve to mi se još čini friško. Bilo je jako puno posla, puno kolega s kojima sam surađivala, a sam posao je bio dinamičan. Zbog velikog broja ljudi koje je Luka zapošljavala, znali smo ostajati i iza radnog vremena kada bi došao na red obračun plaća. Sve smo morali ručno unositi u kalkulator, nije bilo kompjutera da olakšaju cijeli proces. Trebalo je tu za gotovo 2000 ljudi obračunati i pripremiti plaće, radne naloge, ali ništa nam od toga nije bilo teško učiniti. Sve u svemu, bilo mi je super – osobito odnosi u uredu s kolegama, druženja i veselja.

Možete li sada reći da ste ispunili svoju misiju i da je to bio Vaš pravi karijerni put.

Sigurno. Prvi posao mi je bio u Centru za socijalnu skrb, tamo sam se zadržala godinu dana. No u Luci je bilo više mojih ljudi, više ljudi općenito, tako da sam uistinu ispunjena što se tiče posla.

Iako Vas najviše okružuju muški kolege, osjećate li se ravnopravno s njima? Je li Vam ikada rad u muškom okruženju predstavljao izazov?

Imala sam muške kolege koji su radili u uredu sa mnom i super smo se slagali. Neki su bili mlađi, neki stariji, ali ni u jednom trenutku se nisam osjećala ugroženo, uvijek smo bili ravnopravni.

Slobodno vrijeme volite provoditi u vrtu, branju grožđa, koji su još Vaši hobiji kojima se volite baviti?

Zapravo imam jako malo slobodnog vremena zbog brige o bolesnim članovima obitelji. Kada uhvatim vremena, s nekoliko prijateljica odlazim obrađivati zemlju, što mi je pravi ispušni ventil.

Imate dvije kćeri i unuku. Možemo reći da su to tri generacije snažnih žena. Koja je za Vas bitna vrijednost koju ste usadili svojim kćerkama, unuci?

Prije svega poštenje, marljivost, staloženost i sigurnost u sebe. Mislim da sam ih dobro odgojila. Sada su samostalne, imaju vlastite obitelji i rade. Smatram da dobro funkcioniraju, da su stabilne i sretne. Moja kći Iva zna reći da sam ih krivo odgojila, ali drago mi je da su ovakve kakve jesu, čvrste i pravedne. A unuka Margita mi je sve, samo mi je prebrzo narasla. Divno je stvorenje, nije ovisna, nije opterećena. Nastojim s njom imati otvoren odnos, tako da kad ona nazove i kaže: „Baba imam problem“, ja nastojim biti uvijek uz nju, imati odnos pun povjerenja i podrške.

Smatrate li da se odnos prema ženama mijenjao u odnosu na početak Vašeg radnog vijeka, s obzirom da se ovo i dalje smatra muškom industrijom?

Bilo je i prije zaposlenih žena ovdje, doduše na terenu uglavnom malo ili nimalo, za razliku od sada. U zadnje vrijeme su žene zaposlene kao primjerice skladištarke ili operaterke. Prije su žene više radile u drugim odjelima; financijama, platnom, kadrovskoj. Ali žene su uvijek mogle napredovati, bile su i na rukovodećim mjestima, rekla bih da nisu bile zapostavljene. Nitko nije sprječavao taj napredak, neke su čak završavale dodatna obrazovanja uz rad.

Uskoro odlazite u mirovinu, kakve uspomene nosite iz Luke Ploče?

Moj cijeli radni vijek u Luci je bio stvarno lijep. Odnosi su bili izuzetno dobri. Bilo je trenutaka kada se netko „dignuo na lijevu nogu“, ali nikome ne zamjeram. Uvijek ću nositi uspomene na zajednička druženja tijekom marende, povodom Dana žena, Lučkih igara… Znali smo se družiti izvan posla, pogotovo kada su nam djeca bila malena.

Vi ste zapravo doživjeli prve Lučke igre, kako je to izgledalo?

Nema tko nije igrao! Žene su češće bile u organizaciji, uvijek na nekim rukovodećim pozicijama, dok su se muškarci više natjecali. Druženja su tada bila puno intenzivnija, kao da smo imali više vremena jedni za druge.

Kako ćete se oprostiti od rutine posla?

Ne znam, puno je to godina rada. Posao mi je u krvi. Trebat će mi vremena da se naviknem.

Za kraj, što biste poručili novim generacijama žena koje dolaze?

Komunikacija je ključ, neka se s poštovanjem odnose prema radu i radnoj okolini i taj rad će se isplatiti. Poruka je jednaka i ženama i muškarcima.